Na Bežanijskom groblju u Beogradu u srijedu je vječno počinula osamdesetčetvorogodišnja Mara Crnogorac, udata Erceg, jedan od poslednjih živih svjedoka zvjerstava koja su ustaše počinile nad Srbima u Livnu i okolini u proljeće i ljeto 1941. godine, jedno od troje srpske djece koja su slučajno spasena nakon sedam dana provedenih u jami Bikuša iznad sela Čelebić.
Dugo je ćutala i bježala od stravičnih uspomena i košmarnih snova zbog kojih se godinama nije radovala noćima i počinku. Tako je poslije Drugog svjetskog rata dospjela i u Beograd, u nadi da će u velikom bučnom gradu naći mir i zaborav. Nažalost, ni daljina, ni vrijeme, ni srećan brak i radost koju su joj donijela djeca i unučad, nijesu izvidali njene rane i donijeli zaborav i spokoj.
Samo jednom je, pola vijeka kasnije, otvorila srce i ispričala šta je sve doživjela, ispričala ono što se tako nezaboravno i neprebolno urezalo u pamćenje i dušu osmogodišnje djevojčice:
„Tog 28. jula 1941. godine zatekla sam se sa strinom Tomom u planini, u mjestu zvanom Livadnice kod stoke, gdje smo imali staje. Tog dana je došla moja mama Cvita Crnogorac i rekla strini da su ustaše pozatvarale sve muškarce iz našeg sela u školu, pa da ona (kao Hrvatica) ide i interveniše preko braće od strica, Rimaca, jer su oni bili u ustašama. Vidjela sam po njima dvijema da se događa nešto strašno u selu. Njih dvije su otišle i više ih nikad nijesam vidjela.
Poslije sam doznala da su ih ustaše, čim su došle u selo otjerali u školu i tu poklali zajedno sa ostalim srpskim stanovništvom našega sela. Zaklali su tada moju majku Cvitu, strinu Tomu i sestru Veselinku – dijete od pet godina, koja je, po pričanju očevidaca, bježala oko škole; iako ranjena iz puške optrčala je školu tri puta dok su je krvnici stigli i zaklali. Moja sestra od strica Boja, brat Božo, ja i još nas trinaetoro djece, drugog dana smo otišli u selo da vidimo šta se dešava, ne sluteći zlo...
Svu tu djecu, njih petnaestoro, ustaše su pohvatale i potjerale u mjesnu školu u kojoj je prethodno pobijeno oko trista Čelebićana, uglavnom žena i djece, pošto su dan ranije sve muškarce, njih oko 120, bacili u jamu Bikušu:
– Kad su nas ustaše utjerale u školsko dvorište – sjećala se Mara – ugledali smo jeziv prizor koji je teško ispričati ili opisati. Vidjeli smo krvave panjeve, a na njima krvave bradvine, sjekire i satare. Pored panjeva leže u krvi odsječene ženske pletenice koje su zlikovci odsijecali zajedno s glavama. Cio plat – gomila vrednije odjeće i obuće, ženske i dječje. Na više mjesta bijeli se prosut ljudski mozak na lokvama krvi, na koje su navaljivali rojevi muva. Shvatili smo svi šta je bilo i šta nas čeka, tim više što smo prepoznavali djelove odjeće naših majki, sestara, braće i rođaka...
Svu tu djecu su potom otjerali do jame Bikuše, pokosili ih rafalima i pobacali u jamu. Mara je, za razliku od mnogih drugih, ostala nepovrijeđena, a kad su je bacili u jamu, zaustavila se na jednoj polici na desetak metara dubine:
– Tu su bili leševi naših muškaraca koji su prije koji dan bili bačeni, ali i neki koji su preživjeli. Poznao me Đorđe Crnogorac koji je ostao živ. Vidio je da sam živa i odmah me povukao u stranu pod jednu jamsku policu, i rekao mi da ćutim. Zatim su na isto mjesto pali moj brat Božo i sestra Boja. Iako ranjeni, bili su živi. I njih je isto Đorđe sklonio u stranu među špilje.
Kad su ustaše sve pobacali, onda su odozgo zvali: ima li ko živ, neka se javi da ga spasimo! Pošto su se neki javili, odozgo su bacali bombe i počeo je potmuli tutalj eksplozija i lomljava krša. U jednom trenutku sam osjetila bol – parče bombe ili krša me ranilo u nogu...
U jami su ostali još šest dana i šest noći. Mara se sjećala samo strahovite žeđi koja ih je morila i nadjačavala strah i bolove od rana, i kako su pokušavali žeđ utoliti rosom koju su kupili sa zidova pećine.
– Sedmog dana, kad se smračilo, spasioci, na čelu sa Vladom Šunjkom, spustili su u jamu Đorđa Ercega, na konopcu sa baterijom u ruci. Đorđe je mene prvu zavezao ispod ruku i već sam se našla gore. Zatim su izvukli Anđu. S Mićom Ercegom imali su muke. Ispod ruke je bio ranjen od bombe, što ga je užasno boljelo...
Budo Simonović
Tragedija sestre i brata
– Moju sestru Boju i brata Božu koji su uspjeli da se, koji dan ranije, sami izbave iz jame, ponovo su uhvatile ustaše, ali su ih od ponovnog klanja ipak spasile komšije Hrvati. Božu su odveli u livanjsku bolnicu jer je bio teško ranjen. Bio je već skoro ozdravio kad je jedne noći u bolnicu uletio neki ustaša i, kako će kasnije ispričati bolničarka Ruža, zaklao ga na bolničkom krevetu.
Sestru mi Boju, kao pristasalu djevojku, ustaše su sa Danom Šunjkom, Marom Erceg i Ružom Radojom, dugo vodili sa sobom, pokrštavali ih, silovali i iživljavali se nad njima, a onda ih bacili u jamu kod sela Lusnić, negdje u oktobru 1941. godine.
Istrebljenje
Tih stravičnih julskih i avgustovskih dana 1941, od 30. jula, od Ognjene Marije, do 2. avgusta, Svetog Ilije, ustaše su i u Čelebiću pokušale da istrijebe i poslednje srpsko uvo. Za to vrijeme iz tog ponajvećeg sela u Livanjskom polju satanski je, na razne načine umoreno više od 400 Srba, a većinu su činili nemoćni, djeca, žene i starci. I sve su to uglavnom počinili njihove komšije Hrvati.